img +387 33 202 745
img info@4sgs.net
img Čekaluša 61, Sarajevo
Facebook
Instagram
Tripadvisor
Blog

Najljepša priča ikada napisana

Zapravo je tek u pismima koja su dugo i uporno razmjenjivali u, uistinu rijetkim, danima kada nisu bili skupa, posve jasno kolika je i kakva ta ljubav bila.

„Znaš“, pisala je Safija u oktobru 1924. iz Italije u kojoj je tada boravila sa prijateljicom, „o ovome ti, mislim, nisam pričala. Nedugo prije našeg susreta, ja sam te sanjala. Snom šesnaestogodišnjakinje, dakako, ali sam tvoje oči i tvoje ruke sasvim jasno vidjela. Bilo je netom pred onaj kocert koji je upriličio Feldmaršal, sigurna sam da ćeš se sjetiti. Zanimljivo je, mili moj, da sam već tog jutra, još dok mi san nije u potpunosti otprhuo s vjeđa, znala da ćeš ti biti taj s kojim ću provesti ostatak života“, piše Safija i podvlači slijedeću rečenicu: „I da, tako će – uz Božju pomoć – i biti.“ Johan je već 2 dana kasnije otpisao da je, od trenutka kada je ugledao, bio potpuno siguran da bi mu život bio potpuno nezamisliv bez nje. Osim onog najočitijeg, spoja Istoka i Zapada i dvije vjere što je tada bio nezapamćen slučaj, ova se ljubav po mnogo čemu, zapravo, razlikovala od uvriježenih normi tadašnjeg društva. Suprotno uobičajenim navadama, kada se ljubav prema supruzi najčešće iskazivala kakvim skupim, materijalnim darovima – lijepim haljinama sašivenim od najfinijih materijala ili raskošnim nakitom – Johan i Safija su jedno drugo darivali knjigama, slikama, putovanjima, pa čak i začinima! (Safija, naime, nikada nije propuštala priliku da sa putovanja donosi rijetke začine i recepte, a potom – u danima koje su posvećivali samo sebi i tada otpuštali poslugu – priprema delicije.) Nije, doduše, bilo neuobičajeno darivati kuću, ali i u tom je poklonu posebnost. Kuće tog doba su, po austro-ugarskim standardima, bile daleko veće, sobe prostranije, stropovi viši i nerijetko se dešavalo da se sarajevska, ali i ona tek pridošla, elita nadmeće u veličini kuće. Ova koju je Johan poklonio svojoj ljubljenoj „maloj begovici“ je sagrađena prema njenoj želji. Safijina skromnost, koju je cijeli život zadržala i nikada se – unatoč neupitnom bogatstvu i raskoši u kojoj je provela cijeli život – ni za dlaku nije promijenila, je otjelovljena upravo u ovoj kući. Željela je baš te četiri sobe, takve kakve i danas stoje na vrhu Čekaluše.

Ne zna se, po svoj prilici zato što se nikada nije ni dogodilo, da su se ikada udaljili jedno od drugog. Spojeni u braku koji je bio sve samo ne konvencionalan, od prvog su trenutka, pored ljubavi, dijelili i još jedan poseban blagoslov – toplo i nježno prijateljstvo.

U proljeće 1931., boraveći u Helsinkiju gdje je po pozivu tadašnje vlade prisustvovao otvaranju Predstavničkog doma, Johan je Safiji pisao kako ima neka posebna povezanost između beskonačnog polarnog dana i toga koliko mu ona nedostaje. „Toliko, dušo moja, meni zapravo i traje svaki dan u kojem sam odvojen od tebe. A svi trenuci uz tu tvoju ljepotu i dobrotu učas prolete!“.

 

Njihova je ovozemaljska ljubav trajala dobrih 67 godina. Taman dovoljno za jednu od najljepših ljubavnih priča ikada napisanih.