img +387 33 202 745
img info@4sgs.net
img Čekaluša 61, Sarajevo
Facebook
Instagram
Tripadvisor
Blog

Hajde da pričamo o ljubavi

Ima tome, evo skoro u dan, dobrih stotinu i još pet godina. Nije, dakle, preostala ni jedna živa duša na ovom svijetu koja bi umjela govoriti o tome kako je uistinu bilo – po sjećanju. Mi o ovome govorimo po srcu, jer smo njime slušali priču o Safiji. Ponekad, ako ste doista pažljiv slušalalac koji priču sluša s otvorenim srcem, možete čuti i one priče koje pričaju kuće.

Elem.

O ljubavi Safije i Johana se onomad, po društvenim običajima i normama, nije puno govorilo. Bar ne naglas. Tu i tamo, po minderima u dokonim popodnevima se preko jezika prevaljivala po koja o toj ljubavi. Onakva namlija, nemoj ti pitat, a ode za kaurina. Pola je Sarajeva i sarajevske doline potajno željelo da baš njihov sin isprosi Safiju, a ona druga polovina otvoreno o tome govorila, nadajući se da će izgovorena riječ i namjera doći do Ahmed-bega. I eto, ne dade se.

Ne možemo pouzdano znati, ali čvrste smo vjere da su djevojke tog doba, jednom kad se dan smiri i one ostanu same u svojim djevojačkim sobama, potajno zavidjele Safiji na hrabrosti. A, ako ćemo pravo, imale su i zbog čega. Ta je, naime, ljubav od onih koje pomjeraju stijene, mijenjaju tokove rijeka, o kojima se pišu pjesme i govori, evo, stotinu i još pet godina.

Safijina jedina, ali golema bol, a to već pouzdano znamo jer smo čitali njena pisma, je bila što njen otac, Ahmed-beg, godinama nije htio ni čuti za nju. Velika je, u onaj vakat, sramota to bila – šćer jedinica, begovica, pa ode u bijeli svijet. Znao je da je sve što je rukom nakon toga dotakla u zlato pretvarala, znao je i da je voljena kao što je malo koja žena bila, ali dugo u srcu nije nalazio hrabrosti da joj oprosti. Ahmed-beg, snažan i plećat čovjek, je nakon njenog odlaska polako kopnio. Niti je o tome on govorio, niti se pred njim smjelo Safijino ime izgovoriti, ali je u svakom razgovoru kao jutarnja, oku jedva vidljiva izmaglica, ona lebdjela, tako neizgovorena. I godinama je to trajalo – ni mukajet. Safija je tih godina pisala duga, topla pisma nastojeći ga uvjeriti da je ta i takva sreća bila baš njoj namijenjena i da ni jedna društvena norma tog doba nije mogla promijeniti njihove sudbine. Jer sudbine mijenjati ne možemo, to znamo. Ni na jedno nije odgovorio niti ga je kad pred Fatimom-hanumom spomenuo. Godinama nakon što je Ahmed-beg Magbulija napustio ovaj i preselio u onaj bolji i ljepši svijet, sva su pisma pronašli brižljivo spremljena i uvezana vrpcom za kosu koja je ostala zaboravljena kada je Safija otišla za svojom srećom. Sto je puta, vidjelo se, svako držano u ruci i iščitano. I na svakom je, gdje-gdje, tinta malo razlivena. Suza?

No, ljubav je kao uporna voda koja uvijek pronađe svoj put. Posljednje Ahmed-begove jeseni u njemu je puklo. Konačno je srce nadvladalo pamet i poslao je šćeri smo jedan haber: „Dođi.“

I došla je. Dugo su, satima, ostali zatvoreni u sobi. Jednom kad je izašla, nije ništa govorila – ni majci ni Johanu. Nikada nakon toga nije ni plakala, niti spominjala. Samo je jednom, kroz uzdah, prošaptala da joj je oprošteno.

A ljubav, kad je čvrsta i golema, uvijek i svemu oprašta.