img +387 33 202 745
img info@4sgs.net
img Čekaluša 61, Sarajevo
Facebook
Instagram
Tripadvisor
Blog
sarajevo restaurant in split

Ljubav spaja. Hrana također. – Vidimo se u Splitu!

“Nije, šćeri, ni koga dočekuješ, niti gdje ideš. Nego kako.”

 

Čestiti Ahmed-beg Magbulija je ovo u mnogoj prilici ponavljao malenoj Safiji, još od vremena kad je bila tek  klupko: kestenjasta grudva sva od tamne kose i velikih, toplih očiju, jedva tri lakta visoka.

Kao ni mnoge druge očeve lekcije, čovjeka plećatog  i od nevelikih riječi – a svake poput dukata – Safija cijeli život nije zaboravljala. I ne samo da ih je pamtila, nego se predano cijelog života trudila da svaku od njih živi, i uvijek i stalno primjerom pokazuje da ih se drži.

Putovala je puno, vazda se iznova radujući svakom pakovanju kofera kao da ih pakuje po prvi put. Za slučaj da ste pomislili da je u kofere, valiže – štono rekoć u Dalmaciji, pomno spremala ruho i raskošne haljine, ovdje moramo reći da tome nikada, baš nikada nije bilo tako. Kofere s odjećom je pakovala nehajno i, da ste je kojom zgodom gledali odnekud iz prikrajka njene četvrte sobe na spratu voljene kuće na Čekaluši (u kojoj i danas stoji ormar, vidjeli ste ga, zar ne?), rekli biste da nasumice bira stvari – svilu i kadifu, brokate. I ne biste bili daleko od istine. „Nepogrešiv joj je instinkt za potrebno i nepotrebno, šta ponijeti, a čime se ne opterećivati“, zacijelo bi vam prošlo kroz glavu. E to je prava istina. Odjeću je znala odabrati skoro pa žmireći. O njenoj haljini od teškog, a podatnog zelenog  damasta, vezenog najfinijom svilom, i dan danas u Pešti postoje zapisi. Ali o tome ćemo drugi put. 

Jedan kofer za odjeću, a tri golema za začine, mirođije i svakojake mirisne đakonije koje je, skoro relogiozno, svaki put sa sobom nosila. Vidite, Safijina raskoš nikada nije bila u onome šta je na sebi nosila, nego šta je ona, predana kći čestitoga Magbulije, sa sobom u rukama donosila. Neki su rekli da je, eto baš u tome, bila njena draž i da je zato nisu zaboravljali, a nama ne preostaje ništa drugo doli da rečenom vjerujemo.

Sa silnim ponosom, a bez taštine, gdje god da je putovala nosila je dašak podneblja iz kojeg je dolazila. Za onaj zaman, nečuvenom je lakoćom ulazila u kuhinje širom svijeta, kao da je u njima cijeli život provela. Zasuče rukave i za tili čas se iz kuhinje raspu bogati, očaravajući mirisi. Manje je važno da li je, ko zna kako, sa sobom donijela ramskog smuđa, zaporak hercegovačkog janjeta ili oku zlaćane palente – bitno je to da je rezultat uvijek bio isti: potpuna opčinjenost onih kojima je hrana bila poslužena.  Otkud, pomislio bi mnogi posluženi, i odakle ovakva magija?

 

Iz srca, da vam ne dužimo.

 

Jer, kako reče dobri Ahmed-beg, nije koga dočekuješ niti kome ideš. Nikada nije ni bilo. Uvijek je kako to radiš. A Safija je tu tajnu srca odmalena odlično znala. Ljubav uvijek spoji – i hrana će, napose ona kojoj je ljubav glavni začin.

 

Skoro stotinu godina kasnije, s nemalim ponosom, ćemo ovu filozofiju ljubavi i hrane koji spajaju odnijeti sa sobom u Split, grad u koji je Safija bezbroj puta nosila ljubav i ispunjena ljubavlju se vraćala. Čast nam je, i s čašću velika obaveza, da ovu Safijinu tradiciju nastavimo.

 

Ljubav spaja. Hrana također.

 

Vidimo se u Splitu!