Može biti da je kroz godine pripovijedanja ove priče utekao koji dan, sedmica ili čak koja zraka sunca, ali da je Sarajevo baš tada mirisalo na propupao behar i slatko obećanje toplijih dana – to iz priče nije pobjeglo. Cijelih je dvadeset života i čitav jedan vakat od tada minuo, pa kud neće varljiv listić ili nježna latica koja u ovim krajevima oduvijek naviješta prvo proljeće, a i u poznom je maju zna snijeg otrgnuti.
Kažu i da je baš te godine, kao što dugo nije, to proljeće raskošno okupalo sarajsku čaršiju. Kao da je bježalo od silnih vojskovođa i nemirnih vremena koja su tih godina protutnjala kroz čaršiju, prkosilo nemirima otežući sa svojim dolaskom. A eto, baš te godine granulo. Mirisalo je Sarajevo s kraja na kraj. Cvjetalo onako kako samo zna nakon teških i ledenih zima, turobnih vremena i tmastih oblaka. Proljeće u Sarajevu, kao ni u jednom drugom gradu – kažu oni koji ga posjećuju i oni što ga pod srcem nose – zna nagraditi one što su ga čekali. A ko ga u Saraju nikad nije dočekao, njemu ni tristo priča ne može pomoći da ga zamisli.
Usred je tog i takvog sarajevskog proljeća na vrhu Čekaluše stajala nova, kočoperna i u onaj vakat još neviđena kuća. U njoj, kažu oni što su u nju zavirivali, četiri sobe. Zlatom i srebrom optočene. Kažu još oni što bolje znaju da nije važno ni zlato, ni srebro. Važan je nijet – naum zbog kojeg je sagrađena. A ovim je zidovima nijet samo jedan: da slavi ljubav. Prkosila je ta kuća svemu što su ljudi do tada naučili: da ne može begluk u evropske dvore, niti da će dvorska, Sarajlijama razmetljiva, ljepota u smirene begluke. Ova je kuća u sve četiri svoje sobe spojila tanani bosanski filigran tišine sa glasnom bečkom simfonijom.
U ona vremena nisi lako preko praga mogao. Čekalo se na poziv, samo te posebna prilika mogla uvesti u tihe sobe. Ali, ako si baš htio, mogao si, proljećem, preko direka zaviriti u bašču. I, ako si Čekalušom prošao u tačno određeni sat, u ono tiho doba između ikindije i akšama, mogao si u bašči vidjeti vitka, tanana leđa i pletenicu.
Gospođa Safija. Proljećem ponekad pognuta na dlan bašče koja je, kao privjesak na kraju ogrlice, stajala po strani kuće. Ako si dugo gledao u kuću, bio je taj jedan trenutak u kojem nisi znao je li bašča ukras kući ili je kuća tu sagrađena baš radi te bašče.
One strpljive radoznalce, koji su i o jaciji zavirivali preko ograde, jednog je dana tog proljeća (a priča kaže da je bilo rano proljeće) na uglu tog dlana zelenila kuće gospođe Safije, taman tamo gdje bi – da je bašča kojom zgodom čovjek – bilo srce, dočekao raskošan hadžibeg. Ne znamo, nismo tamo tada bili, ali kažu da takvog hadžibega nadaleko nije bilo. Rascvao, a mirisan. Opojan. Niti je ko kad čuo da je hadžibeg tako rano rascvjetao, niti je – od Sarajeva do Beča, i sve od Pešte pa do Dubrovnika – još bilo da je begova šćer bašču zalijevala. A Safija je, ovo vam priče nisu rekle nego vam mi u povjerenju kažemo, tog i takvog hadžibega nije vodom zalijevala.
Taman tamo gdje bi srce bašči bilo, da je bašča kojom zgodom čovjek. Gospođa je Safija njega ljubavlju pazila.
I danas, ovog proljeća, taj hadžibeg tamo stoji. To znamo i bez priče.
